U kontekstu Pariske deklaracije o efikasnosti pomoći, uloga Nevladinih organizacija (NVO-e) u saradnji na razvoju mora biti razmotrena. U toku devedesetih, NVO sektor doživeo je dramatično širenje u većini zemalja u razvoju.
Donatorske agencije, od kojih se tražilo da se uzdrže od direktnog sprovođenja projekata na terenu dok su suočene sa nepostojećim valdinim institucijama, počele su da koriste NVO-e u partnerskim državama kako bi ljudi dobili usluge. Stoga, značajan udeo sredstava donatora se kanališe kroz lokalne NVO-e. Pariska deklaracija, fokusiranjem na Dobro upravljanje, demokratsko vlasništvo i harmonizaciju donatorskih intervencija može uticati na ulogu NVO-a u saradnji na razvoju na različite načine: novi mehanizmi finansiranja, kao što je podrška kroz budžet više donatora i program finansiranja (iz korpe), snažno su fokusirani na centralnu vladu. Pariska deklaracija se dosta fokusira na demokratsko vlasništvo, na uključivanje širokog spektra zainteresovanih strana i na učešće građanskog društva. To zahteva da NVO sektor zauzme snažnu ulogu.
NGOs, have a range of wellknown and uncontroversial roles in a development process: They act as lobbies in favour of public concerns. They assume a watch-dog role vis- vis governments and the private business sector, to achieve more transparency and accountability. And they are directly involved with their own organisational and human resources in emergency aid and charity roles.
Serbian 
English 